Šejla Handalić, učenica četvrtog razreda Gimnazije Banovići osvojila je drugu nagradu za kratku priču na Šestom međunarodnom festivalu Magda Simin u Novom Sadu, u kategoriji srednjoškolaca.

Osamnaestogodišnja Šejla rekla je kako se još od malih nogu bavi pisanjem, koje još uvijek označava kao amatersko, a uskoro planira izdati i svoju knjigu.

"Volim pisati o svemu. Najčešće pišem o onome što mi se trenutno dešava, ili onome što se dešava ljudima oko mene. Ali inspiraciju ponekad dobijem i od samo jedne riječi ili neke banalne sitnice", priča ova talentirana djevojka.

Što se budućnosti tiče, Šejla planira upisati pravni fakultet, ali će se nastaviti baviti pisanjem, jer je to, ipak, "njena najveća ljubav".

Šejla ima i FB stranicu   na kojoj objavljuje citate, svoje tekstove i priče.

U nastavku uživajte u Šejlinoj priči za koju je dobila nagradu.

Ja nikad nisam napisala priču nekome koga volim.

I ne znam čak da l" je uredu izjaviti ljubav na samom početku, pa je odmah osuditi na ljubavnu, bez mogućnosti izmjene, ali sam se usudila učiniti taj prvi korak. Početi.

Ne očekuj od mene vrsne riječi, što do koske pogađaju, što sijeku vene namjesto žileta, i ne očekuj umijeće velikih književnika, ja to nisam.

Ja sam tek jedan amater što je spoznao ljubav, s tvojim prvim dodirom a onda ih postao nezasit, tražeći iznova još.

A bacali su me u delirijum, premda alkohol ni primirisala nisam.

Vidiš li, bolan, koliko se mučim? Rekoh ti, ja pisati priče ne znam. Brat bratu, ne znam ih ni čitati kako dolikuje,dočaravajući melodijom glasa dvorske balove i čudnovatne svjetove.

Ja priču jedino mogu spoznati, jer u priči živim. S tobom.

A ti mi kažeš da voliš to „mi“... ma ni blizu koliko ga volim ja.

Hiljade pričica smisli ova moja luda mašta, hiljadu situacija i zajedničkih doživljaja predeveramo, k"o Don Kihot i Sančo Pansa, pa onda reci da si lud ti što pamtiš datum, sat i minut na koji si me prvi put poljubio. Gora sam ja od tebe.

Stvarno očajnički pokušavam shvatiti kako se pišu priče, hvatajući se za svaku riječ, kao za slamku, a opet ne ide. Ne mičem od početka dalje.

Možda jer si na početku ti, jer smo na početku mi?

I ponavljam, ja nikad nisam napisala priču nekome koga volim, i pitam se, jesam li nekoga voljela prije tebe? Ja bila sam ubijeđena da jesam, a sad, kad osjećam potpuno nove, nekakve divne osjećaje, preispitujem se.

Budala.

Niko mi sem tebe u mom Bezgraničnom Svemiru Mašte ne postoji.

Gledam u ove rečenice i bijesna sam. Izgledaju mi bezvezno i ne kazuju ono što bih željela. Pokaži mi kako se pišu priče! Ti to jedini znaš, ti, koji si me učio ljubavi.

Ukrotio si ranjenu divlju zvijer.

Sad drhtim pred tobom, kao jagnje pred vukom,samo s jednom ranom, na grudima. Izvadila sam srce, sad ga stvarno više nemam i dala ti ga. Držiš ga na dlanu, a ja čekam da razbiješ sve, na komadiće.

Umjesto toga, još jednom razoružavaš Amazonku, krotiš je lako, na sebi svojstven način, i zarobljavaš je ondje gdje pripada, u tamnicu tvog zagrljaja, mjesto krojeno samo za nju.

Ama rekla sam ti, ne možeš od mene očekivati priču.. možda samo neko nepovezano naklapanje uprazno, kao u bunilu ispisane riječi, koje među redovima kriju ljubav i beskraj.

Ja pričati ne znam... ne znam ni pisati.. ja te samo znam voljeti.

Administrativni tim portaLa čestita našoj sugrađanki na osvojenoj nagradi i želi joj mnogo uspjeha u njenom daljnjem radu.